Zakoni

Prilog  javnoj raspravi o nacrtima prijedloga zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu (pdf)

Članovi Foruma pozdravljaju intencije Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) navedene kao motivacija za predlaganje novih zakona koje uređuju područje znanosti i visokoga obrazovanja. Posebice pozdravljamo odluku MZOS da napokon otvori javnu raspravu o rješenjima koje predlaže, iako je vrlo upitna svrhovitost rasprave o tako kompleksnoj materiji ograničene na 19 (13 radnih) dana, te bez organiziranih tribina i rasprava u sveučilišnim centrima i sa svim zainteresiranim dionicima, a što je sve u očitom nesuglasju s „Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata“ Vlade RH. Pozdravljamo također činjenicu da MZOS napokon prijedloge zakona ne šalje u saborsku proceduru po neopravdanim hitnim postupcima, što je prečesto u novije vrijeme bio slučaj.

Što se samih zakonskih prijedloga tiče, Forum je zabrinut zbog velikog broja pravopisnih, semantičkih i nomotehničkih grešaka koje su u inačicama predstavljenima javnosti još uvijek prisutne, pa pozivaju predlagatelja da ih što prije ukloni.

Načelno govoreći, skup triju zakona izgleda nekonzistentan, nekoherentan i manjkav u predloženim rješenjima. Pri sastavljanju prijedloga Zakona predlagatelji su predvidjeli i preveliki utjecaj političara na znanost i visoko školstvo. Kad se to sagleda u svjetlu stanja hrvatskoga društva, koje pokazuje posvemašnju nesposobnost sadašnje „političke elite“ da upravlja napretkom društva, opasnost utjecaja politike na prevažne djelatnosti znanosti i visokoga obrazovanja traži poseban oprez. Druga važna načelna primjedba je propuštanje naglašavanja društvenoga djelovanja kroz koje znanost i visoko školstvo mogu bitno pridonijeti napretku hrvatskoga društva razvojem kulture, prosvjete, demokracije, etičnosti i sličnih društvenih vrijednosti.

Članovi Foruma iznose posebice sljedeće prijedloge, opservacije i primjedbe na pojedine odredbe predloženih zakona:

Zakon o visokom obrazovanju

(1)          Predložena nomenklatura mijenja dosadašnje nazive studija („preddiplomski“ postaje „prijediplomski“), ustrojbenih jedinica (sastavnice i podružnice sveučilišta se izgleda sve svode na „sastavnice“), akademskih naziva (vidjeti s time u vezi i članak 100. prijedloga Zakona) itsl., iako nije jasno što se time želi postići, posebice u svjetlu činjenice da se ista nomenklatura mijenjala prije par godina i da česte promjene nazivlja stvaraju posvemašnju konfuziju kako u samom sustavu visokog obrazovanja, tako i na tržištu rada ali i prilikom prevođenja tih naziva u međunarodno usporedivo nazivlje.

(2)          U članku 2. Zakona se uvodi pojam „znanstvene pravne osobe“ koji se onda višekratno koristi u prijedlogu zakona (vidjeti, primjerice, članke 5., 8., 10., 38. i 81. prijedloga Zakona) iako ostaje opskurno da li taj pojam obuhvaća ustanove koje se bave visokim obrazovanjem, te ako je tome tako da li se odnosi samo na sveučilišta ili i na veleučilišta i na visoke škole (to se pobliže definira tek u prijedlogu Zakona o znanosti, što je pravni nonsens).

(3)          U članku 2. (vidjeti s time u vezi i članke 33. i 35. prijedloga Zakona) se predlaže i povratak poslijediplomskog studija kojim se stječe naziv magistra znanosti, iako nije jasno koja bi bila motivacija pristupnika koji se žele znanstveno usavršavati da upišu prvo magisterij a onda doktorat znanosti u ukupnom trajanju od najmanje 4 godine, kada nakon 3 godine studija mogu steći doktorat znanosti. Nije također jasno je li dijeljenje trećeg ciklusa visokoškolskoga obrazovanja uopće u skladu s bolonjskim procesom, je li to u skladu s prilagodbama 3. ciklusa obrazovanja koje se provode u 47 zemalja koje su tom procesu pristupile, je li u skladu s preporukama Europskog kvalifikacijskog okvira, te uopće što je svrha takve promjene. U javnosti se to opravdava nekakvom europskom tradicijom, ali to (a) jednostavno nije točno (ako se Europa ne svede na tzv. „jugosferu“), te (b) nije konzistentno s većinom odredaba svih triju predloženih zakona kojima se (iz dobro znanih i obrazloženih razloga) iz korijena mijenjaju neke od stvarno postojećih tradicija.

(4)          U članku 2. prijedloga Zakona o visokom obrazovanju se spominje Upisnik znanstvenih novaka, a nigdje u prijedlogu Zakona se ne spominje istovrsni upisnik znanstvenika (koji se onda spominje u Zakonu o znanosti) i nastavnika, te kako takove upisnike učiniti otvorenijima za strane djelatnike koje bi naša visoka učilišta deklarativno htjela privući.

(5)          U članku 3. stavak 1. se navode načela sveučilišta, ali stavak ne vodi računa o posebnostima djelovanja veleučilišta i visokih škola. Isto vrijedi za 2. stavak članka 3. gdje se, primjerice, ne spominje visokostručni rad.

(6)          U članku 4. stavak 2. prijedloga Zakona se govori o uvjetima upisa na visoka učilišta ne vodeći računa o upisnim kvotama i njihovoj usklađenosti s potrebama društva i tržišta rada, pa dakle niti o intencijama programa gospodarskog oporavka Vlade RH. Ne vodi se računa niti o strukturiranom pristupu evidentnom eksponencijalnom rastu broja studenata i zaostajanju visokih učilišta prirodnih i tehničkih znanosti na tome polju (a što je opet dio programa gospodarskog oporavka Vlade RH). Ne vodi se računa niti o tome da vanjski sustav vrednovanja srednjoškolskog obrazovanja (to bi valjda trebala biti državna matura?) nikada nije bio namijenjen svrsi upisa na visokoškolske ustanove, te o tome kako učenicima iz trogodišnjih srednjoškolskih programa učiniti dostupnim visokoškolsko obrazovanje. Isto vrijedi za članak 41. prijedloga Zakona.

(7)          Pozdravljamo intenciju članka 5. prijedloga Zakona da se djelokrug rada nacionalnih vijeća na polju znanosti i visokoga obrazovanja objedini. Ipak, u stavku 1. navedenoga članka ostaje dubiozno kako će novoosnovano Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje i znanost predlagati Vladi RH „smjernice financiranja znanosti i visokog obrazovanja u sljedećoj proračunskoj godini“ kada se u prijedlozima Zakona u sveučilištu i Zakona o znanosti to pitanje uređuje na razdoblje od 3 godine programskim ugovorima institucija i resornog ministarstva. U stavku 4. istoga članka prijedloga Zakona smatramo da je bolje rješenje da Nacionalno vijeće svoja godišnja izvješća podnosi Saboru a ne da ih samo objavljuje na svojim mrežnim stranicama (što bi u svakom slučaju trebala biti minimalno potrebna praksa).

(8)          Što se članka 7. prijedloga Zakona tiče, konsternirani smo činjenicom da predlagatelj želi Nacionalno vijeće pretvoriti u uži kabinet Vlade RH?! Politika, političari, politikanti i ini nekompetentni diletanti, a za to se deklarativno zalaže i sama Vlada RH, nemaju što tražiti u tijelima poput predloženog Nacionalnog vijeća. Na stranu činjenica da nas nedavna zbivanja uče da političari u praksi ne odlučuju o ničemu za što bi trebali biti odgovorni, ne čitaju ono o čemu odlučuju, a često niti ne znaju o čemu odlučuju, ali uloga politike u sustavima znanosti i visokog obrazovanja mora se ograničiti na nadzor zakonitosti rada i trošenja javnih sredstava kako je uostalom definirano i glavom XV. prijedloga predmetnog Zakona. Sve ostalo, a posebice upravljanje sustavima znanosti i visokoga obrazovanja, treba prepustiti onima koji su stručni i kompetentni na ovim poljima! Isto vrijedi i za upravna vijeća veleučilišta i visokih škola iz članka 20. prijedloga Zakona.

(9)          Uz navedeno, u stavku 2. članka 7. se ne razumije koga ili što zamjenjuju dva zamjenika Nacionalnoga vijeća.

(10)      U stavku 5. istoga članka ne navode se kriteriji po kojima će Vlada imenovati članove Nacionalnoga vijeća, što ostavlja prostor za uobičajeni voluntarizam i političko kadroviranje čijih smo posljedica, nažalost, svi svjedoci, ne samo na području znanosti i visokoga obrazovanja, nego uopće u našem društvu.

(11)      U članku 9. stavak 4. prijedloga Zakona nije jasan razlog koji bi opravdavao predloženo ograničenje.

(12)      Početni stavci članaka 11. i 12. ali i, primjerice, članka 23. i članka 48. izgledaju redundantni u odnosu na definicije iz članka 2., pa je upitna njihova svrhovitost.

(13)      U članku 13. stavak 2. i 3. je vrlo upitno otvaranje mogućnosti daljnje proliferacije broja visokih učilišta, jer je već sada njihov broj nerazumno i neracionalno velik, dok je kvaliteta nekih od visokih učilišta vrlo upitna.

(14)      U članku 16. stavak 1. je nejasno što se zbiva ako visoka vjerska učilišta ne ispunjavaju uvjete iz predloženog Zakona?

(15)      U članku 18. stavak 2. ostaje upitno za što nastavničko vijeće predlaže kandidate?

(16)      Nije jasno zašto se odredbe iz članka 19. stavak 4. i 5. ne odnose i na studente na sveučilištima, tj. zašto nisu sadržane i u članku 14. prijedloga Zakona o sveučilištu.

(17)      Ostaje nejasno i zašto se u nekim člancima svih triju prijedloga zakona nabrajaju neke ovlasti i zadaće pojedinih tijela i organa, ako se onda u zadnjem stavku navodi „obavlja(ju) i ostale poslove“, umjesto da se to svede na formulaciju „obavlja sve poslove …“ (primjeri su članak 21. stavak 2. prijedloga Zakona o viskom obrazovanju, članak 4. stavak 2. te članak 11. stavak 1. prijedloga Zakona o sveučilištu).

(18)      Nije jasno zašto se u glavi VI. prijedloga Zakona ne govori i o akreditaciji i kvaliteti studija, i to kako kroz referiranje na posebni Zakon o kvaliteti, tako i kroz dodatne mjere i instrumente koji bi regulirali to područje. Pitanje akreditacije i kvalitete javlja se i kod zajedničkog izvođenja studijskih programa iz članka 38. i članka 45. prijedloga Zakona. Uz pitanje kvalitete je vezano i pitanje načina izbora i uopće članstva u tijelima Agencije za znanost i visoko obrazovanje, na što smo se već osvrtali u javnim izjavama Foruma.

(19)      Ostaje također nejasno zašto se i dalje u članku 23. stavak 2. predviđaju iznimke u studijskim programima sveučilišta koje neke struke pretvaraju u pravila.

(20)      U članku 24. stavak 2. ostaje nejasno koja bi bila motivacija studenata za upisivanje stručnih diplomskih studija kada kroz isto vremensko razdoblje i uz isti utrošak vremena (iste ECTS bodove) mogu završiti sveučilišne diplomske studije? Ostaje također nejasno da li veleučilišta imaju nastavne kapacitete, pa i razinu visokostručne i znanstvene djelatnosti primjerenu diplomskim studijima?

(21)      Članak 26. stavak 1. izgleda u nesuglasju s člancima 17.-21. prijedloga Zakona.

(22)      Članak 27. stavak 1. bi trebalo eksplicitno vezati uz odgovarajuće odredbe Zakona o znanosti.

(23)      U članku 27. i članku 38. ostaje nejasno tko će i kako provjeravati nastavničke i mentorske kompetencije znanstvenika na nacionalnim znanstvenim institutima analogno proceduri koju će prolaziti nastavnici na sveučilištima koji se biraju u znanstveno-nastavna zvanja, te tko će i kako djelatnicima tih instituta izdavati potrebne akademske nastavne dopusnice?! Dualizam u tretiranju djelatnika instituta i sveučilišta pri obavljanju istih djelatnosti smatramo lošim.

(24)      U članku 28. stavak 1. trebalo bi stajati „najmanje 180 ili 240 ECTS bodova“.

(25)      U članku 30. bi stavke 5. i 6. trebalo integrirati te bi trebalo navesti „završetkom se stječe najmanje 60 odnosno 120 ECTS bodova“. Potpuno isto vrijedi i za stavke 4. i 5. članka 31.

(26)      U članku 35. stavak 1. prijedloga Zakona nije jasno kako bi student kroz 3 godine stekao 240 ECTS bodova?

(27)      U članku 36. stavak 1. umjesto „do 60 ECTS bodova“ trebalo bi stajati „najmanje 60 ECTS bodova“.

(28)      U članku 37. stavak 2. umjesto „različitih visokih učilišta“ predlažemo „različitih visokih učilišta u domovini i inozemstvu“.

(29)      U članku 38. stavak 3. prijedloga Zakona ostaje nejasno zašto se govori samo o znanstvenim radnim mjestima a ne i o znanstveno-nastavnim i nastavnim mjestima.

(30)      U stavku 4. istoga članka umjesto „intelektualno vlasništvo“ predlažemo „pitanja zaštite i polaganja prava na intelektualno vlasništvo“.

(31)      U članku 40. stavak 2. smatramo upitnim prijedlog da visoko učilište samo određuje upisne kvote bez da se eksplicitno uvedu mjere njihove sukladnosti potrebama društva i tržišta rada (vidjeti s time u vezi i komentare u gornjoj točki (6)). Isto vrijedi i za članak 57. prijedloga Zakona.

(32)      U stavku 3. istoga članka ostaje nejasno zašto se ne predvide sankcije za kašnjenje s raspisom upisa studija, posebice imajući u vidu probleme koji nastaju kada resorno ministarstvo kasni s osiguravanjem sredstava za visoka učilišta te se upisi ne mogu raspisati, a ministar niti itko u ministarstvu ili Vladi RH ne preuzima odgovornost za takvo neodrživo stanje.

(33)      Članak 42. prijedloga Zakona izgleda redundantan s člankom 30., članak 43. s člankom 31., a članak 44. s člankom 33.

(34)      U članku 43. stavak 2. ostaje nejasna formulacija „Diplomski studij se ustrojava uz znanstveno područje“.

(35)      U članku 46. stavak 4. se preveliko detaljiziranje svodi na nepotrebno administrativno opterećenje nastavnika, dok ostaje nejasno u kojem obliku u izvedbene planove treba uključiti sažetke predavanja.

(36)      U članku 47. stavak 3. prijedloga Zakona studij u produljenom obliku može ovisiti i o dostupnosti učionica i nastavnih kapaciteta na visokom učilištu.

(37)      U članku 48. stavak 3. ostaje nejasno koji je to „prikladan način“ na koji će se studentima dostavljati raspored nastavnih modula i razdoblja samostalnog učenja te način korištenja nastavnih materijala za pripremu ispita.

(38)      U članku 49. bi trebalo na konzistentan način regulirati mogućnost izvođenja ljetnog semestra tako da se istim mogu postići pozitivni učinci poznati iz sličnih modela u inozemstvu bez zloporaba kakvima smo svjedočili na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

(39)      Sustav ocjenjivanja predviđen člankom 50. stavak 3. prijedloga Zakona ostavlja nejasnim svrhu i eventualne prednosti i nedostatke prelaska s 5 na 7 razina ocjenjivanja. Pri tome treba napomenuti da američki sustav, iz kojega su ocjene A-F preuzete, ne poznaje ocjenu E, a nakon ocjene D slijedi F jer je to kratica za „Fail“ (pad). Nadalje, predloženi sustav ocjena, nije u suglasju sa stavkom 6. istoga članka koji predviđa brojčane ocjene da bi se izračunali prosjeci ocjena. Hrvatska sveučilišta koja su već uvela model ocjenjivanja sličan predloženome razradila su ga do veće razine implementacije, ali je i na njima svrhovitost i učinkovitost toga načina ocjenjivanja ostala nedorečena i upitna.

(40)      Stavak 8. istoga članka govori o javnoj dostupnosti ispita, ali ne i rezultata ispita, pa bi to valjalo domisliti.

(41)      Članak 52. prijedloga Zakona bi vjerojatno valjalo integrirati s člancima 29., 32., 34. i 35. prijedloga. U svakom slučaju bi, kada se govori o radovima kojima se stječu određena zvanja i kvalifikacije, posebice valjalo definirati norme čestitosti, odnosno jasne zakonske mjere kažnjavanja plagiranja, fabriciranja i falsificiranja rezultata istraživanja te drugih oblika zloporaba, i to posebice na razini doktorskoga rada na način da pojedini tzv. „znanstvenici“ birani u zvanja na osnovu takvih nečasnih radnji, ali i pojedini suci koji ih opravdavaju, ne bi opet mogli zaključivati kako „živimo u nečasnom društvu što im daje mirnoću“(!?) a što u potpunosti urušava povjerenje javnosti u sustav ali i u društvo u cjelini. S druge bi strane trebalo definirati norme poticanja znanstvenog integriteta istraživača (vidjeti s time u vezi i donji komentar pod točkom (85)).

(42)      U članku 52. stavak 3. ostaje nejasno zašto se (vjerojatno nepotrebni) magistarski i (neophodni) doktorski radovi nazivaju završnima poput rada kojim se zaključuje preddiplomski studij.

(43)      Člankom 54. stavak 2. se uvodi pojam „informacijskog paketa za prijenos ECTS bodova“ pa bi isti bilo potrebno pobliže definirati.

(44)      U članku 55. stavak 1. bi trebalo definirati da se postupak priznavanja inozemnih diploma i kvalifikacija provodi jednom za jedno inozemno visoko učilište i pojedinu struku (npr. za inženjera fizike sa Sveučilišta u Dortmundu) a ne da svaki pojedinac to mora ponovno raditi iako je već utvrđena istovrijednost inozemne i domaće diplome i kvalifikacije.

(45)      U glavi VII. trebalo bi napokon organski urediti pitanje studentskih udruga i studentskih predstavništava u tijelima uprave i odlučivanja na visokim učilištima te financiranja istih na način da se izbjegnu dosad prisutne dubioze, prijepori ali i česte zloporabe koje graniče s kriminalom.

(46)      U istoj glavi trebalo bi barem okvirno naznačiti mjere poticanja i praćenja zapošljivosti studenata nakon završetka studija na svim trima razinama visokoškolskoga obrazovanja.

(47)      Iako članak 58. uvodi dobrodošlu promjenu uvođenjem studentskih savjetnika i mentora, trebalo bi pažljivo odvagati rezultirajuće administrativno i nastavno opterećenje involviranih nastavnika te ga primjereno valorizirati.

(48)      Ocjenjivanje kvalitete nastavnika i nastave iz članka 59. stavak 1. ostat će i dalje mrtvo slovo na papiru ako ono ne nosi nikakve posljedice i to kako u obliku stimulacije nastavnika koji tu postižu vrlo dobre i izvrsne rezultate, tako i kroz penalizaciju onih nastavnika koji tu postižu loše i izrazito loše rezultate. Pri tome je vrlo pohvalno da se u članku 62. stavak 3. predviđa javnost rezultata studentskih anketa o kvaliteti nastavnika i nastave, iako pozivanje na zaštitu osobnih podataka u istoj rečenici odmah derogira tu mogućnost. Nastavnici obavljaju javnu funkciju i nema nikakvog razloga da rezultati te njihove djelatnosti budu tretirani kao „osobni podaci“ pogotovo jer se u zemljama s puno većom demokratskom tradicijom pa i puno većom osjetljivošću za osobne podatke to ne čini. Podaci o vrednovanju, uz svrhe iz stavka 4. članka 62. prijedloga Zakona, moraju stoga služiti i za vrednovanje rada pojedinih nastavnika s jasno definiranim posljedicama toga vrednovanja!

(49)      U stavku 2. članka 59. trebalo bi se referirati i na prava i obveze koje proističu iz etičkih kodeksa visokih učilišta (vidjeti s time u vezi i članak 106. prijedloga Zakona).

(50)      Članovi Foruma pozdravljaju reguliranje „upisnina“ (iako navedeni termin drže poprilično spornim, a predloženo rješenje u nekim elementima nedovoljno domišljenim), te činjenicu da se iste napokon ograničavaju na razumne granice. Ipak, sukladno nekim javnim istupima članova povjerenstva koji su radili na prijedlozima zakona i dužnosnika MZOS, u Zakonu bi trebalo izrijekom reći da će upisnine na prve godine svih studija (uključujući poslijediplomske) biti na teret državnog proračuna, dok će za više godine studija to također biti slučaj za sve studente koji uredno ispunjavaju svoje obveze. Smatramo, također, da bi u prijedlog Zakona koji regulira ovu materiju trebalo svakako uključiti i čimbenike socijalne dimenzije kod upisa na visoka učilišta i kod pohađanja studija, tj. načine rješavanja problema ukupnih životnih troškova tijekom studija i uopće problema studentskog standarda.

(51)      Upitna je sukladnost članka 60. stavak 5. s principima koji reguliraju mobilnost studenata.

(52)      U članku 63. stavak 1. umjesto „kada se ispiše sa sveučilišta, veleučilišta i visoke škole“ treba stajati „kada se ispiše s visokog učilišta“.

(53)      U istom stavku ostaje nejasno zašto se ne definiraju zakonski rokovi maksimalno mogućeg trajanja statusa studenta odnosno studija?

(54)      U stavku 3. istoga članka ostaje nejasno zašto se podaci o studentima ne tretiraju kao osobni podaci koje treba štititi sukladno odgovarajućem zakonu?

(55)      U člancima iz glave VIII. prijedloga Zakona o visokom obrazovanju predviđa se da će pojedina visoka učilišta autonomno definirati uvjete za izbor u znanstveno-nastavna, nastavna te u zvanje profesora emeritusa. Iako je implicitno dokidanje uloge područnih i matičnih vijeća dobro, nepostojanje zakonski definiranog minimuma nužnih i dovoljnih uvjeta za te izbore potencijalno će dovesti do proliferacije zvanja vrlo upitne kvalitete i do perpetuiranja dosad prisutne negativne selekcije (vidjeti s time u vezi i donju točku (62) naših komentara na ovaj zakonski prijedlog). Također, nejasno je zašto bi neka sveučilišta zaoštravala uvjete i zašto bi bolji znanstvenici i nastavnici prihvaćali da ih se bira po tim težim uvjetima ako će i dalje za isto zvanje primati jednaku plaću?! Princip bi mogao funkcionirati samo ako se za traženu i dokazanu izvrsnost otvori mogućnost odgovarajućeg nagrađivanja, te ako se definiraju minimalno potrebni kriteriji za određeno zvanje, za postupak izbora i za napredovanje. Pri zapošljavanju treba definirati i obvezu pridržavanja odredbi „European Charter for Researchers“ te „Code of Conduct for the Recruitment of Researchers“, a posebice poticati još uvijek deficitarnu rodnu ravnopravnost. Na istom području treba uvesti i instrumente vrednovanja cjelokupne djelatnosti znanstvenika i nastavnika i to kako one znanstvene (i to ne samo kvantitativnim nego i kvalitativnim pokazateljima), tako i nastavne i djelatnosti u zajednici, tj. treba vrednovati cjelokupni portfelj djelatnosti svakog pojedinog djelatnika u sustavu i uvesti instrumente stimulacije najboljih i destimulacije dokazano neuspješnih. U svemu tome treba onda dokazano (po točno zakonski definiranim i međunarodno usporedivim restriktivnim kriterijima!) izvrsnim znanstvenicima omogućavati brže napredovanje (iako bi to moglo biti otežano rigidnom provedbom članka 67. stavak 1.).

(56)      Sve navedeno u gornjoj točki treba vrijediti i za postupke vezane uz akademsku nastavnu dopusnicu iz članka 82. stavak 10. te za ostala radna mjesta iz članka 83. stavak 3. prijedloga Zakona. Pri tome za administrativne i stručne djelatnike treba zakonski propisati obvezu javnih natječaja i transparentnih postupaka zapošljavanja jer je to područje trenutačno poligon korupcije, nepotizma i rodijačko-zavičajnih „kriterija“.

(57)      Ostaje nejasno gdje su se u predloženom ustroju radnih mjesta „izgubila“ suradnička zvanja asistenta i višega asistenta?! Nejasno ostaje i zašto se ne regulira pa i potiče izbor u naslovna zvanja i/ili honorarna radna mjesta kao oblik suradnje visokostručnih kadrova iz privrede u nastavnom procesu pa i u znanstvenoj djelatnosti.

(58)      U članku 67. stavak 1. i članku 68. stavak 1. treba voditi računa da je sadašnje stanje udjela broja djelatnika u pojedinim znanstveno-nastavnim zvanjima poprilično daleko od optimalnoga. U članku 108. stavak 2. treba stoga predvidjeti primjerenije razdoblje u kojem realni (i financijski održivi) prirast broja mladih djelatnika u nižim zvanjima s jedne, uz spori prirodni odljev starijih djelatnika u višim zvanjima s druge strane, može dovesti do cilja iz članaka 67. i 68. S druge strane, „piramidalna struktura“ predložena člankom 67. stavak 1. mogla bi biti korisna smjernica pri procjeni broja znanstveno-nastavnih i umjetničko-nastavnih radnih mjesta koja se financiraju iz državnog proračuna, ali bi njezina rigidna primjena mogla imati štetne posljedice po sustav visokog obrazovanja.

(59)      U članku 67. stavak 3. pa opet u članku 69. stavak 2. treba predvidjeti mjere otvorenosti radnih mjesta u znanstvenom i visokoškolskom sustavu za vrsne strance, mjere oglašavanja svih raspoloživih radnih mjesta na većem broju portala i stručnih tiskovina u domovini i inozemstvu, te mjere osiguravanja brzih i učinkovitih administrativnih postupaka zapošljavanja stranaca u našoj znanosti i visokom školstvu. Odredbe članka 105. prijedloga Zakona tu nisu dovoljne.

(60)      U članku 69. treba razlikovati prvi izbor u zvanje kojega treba provoditi na osnovu javnoga natječaja, od ponovnog izbora u isto zvanje koji treba biti interna procedura na odnosnoj instituciji temeljena na peer review proceduri (tzv. tenure review).

(61)      U članku 69. stavak 4. (pa u članku 74. stavak 2. za nastavna zvanja) nije jasno zašto se definira maksimalno trajanje postupka izbora? Natječaj za izbor treba biti otvoren do pronalaska odgovarajućeg kandidata dok kandidati koji su se prijavili moraju, bez obzira da li su primljeni ili ne, u vrlo krakom roku (ne duže od 30 dana) biti obaviješteni o rezultatima svoje prijave. S druge strane, treba zakonski regulirati minimalno trajanje natječaja, jer sada uvriježena procedura da se natječaji raspisuju s rokom prijave od 8 dana pogoduje postojećem nepotizmu, oportunizmu, sukobima interesa, klijentelizmu, akademskoj korupciji i nemoralu te ostalim prisutnim negativnostima u sustavu. Potpuno isto vrijedi i za zapošljavanje svih ostalih kategorija djelatnika u visokome školstvu.

(62)      U članku 70. stavak 1. treba predvidjeti da u povjerenstvu za izbor većina članova bude izvan odnosnog visokog učilišta koje provodi postupak, a da relevantan broj članova povjerenstva bude iz inozemstva. U svakom bi slučaju svi članovi povjerenstva trebali biti međunarodno priznati znanstvenici iz odnosnog znanstvenog polja.

(63)      U članku 71. stavak 1. i stavak 6. treba navesti da se ponovni izbor u isto zvanje može vršiti proizvoljno puno puta (osim u slučajevima iz stavka 4. istoga članka), tj. da ne postoji obveza napredovanja u zvanjima. Isto vrijedi i za nastavna zvanja iz članka 74. prijedloga Zakona.

(64)      U članku 72. stavak 2. i stavak 3. prijedloga Zakona nije jasno zašto visoko učilište ne bi, ako za to ima vlastita sredstva, zaključivalo ugovore o radu na određeno vrijeme i na dulje od 5 godina?

(65)      Pozdravljamo odredbe iz članka 73. stavak 3. i 4. te one iz članka 75. stavak 1. kao dobrodošle.

(66)      U članku 75. stavak 2. se opet derogiraju dobre namjere ograničavanja starosti za odlazak u mirovinu „nezamjenljivih“ djelatnika iznimkama koje, kako nas dosadašnja praksa uči, postaju pravilo. Ako to jesu iznimke (a stavak 3. istog članka ih već razvlači u nedogled), onda njih treba biti moguće ostvariti samo u zakonski precizno definiranim iznimnim slučajevima s točno definiranom procedurom utvrđivanja te iznimnosti. Upitno je, također, da li je dobro da granica najkasnijeg odlaska u mirovinu bude određena fiksnim godinama starosti, ili bi bilo bolje da to bude u skladu s godinama starosti prema mirovinskom zakonu?

(67)      U članku 78. stavak 3. i članku 79. stavak 3. se opet otvaraju mogućnosti i prijepori koje smo već komentirali u vezi autonomije pojedinih visokih učilišta za izbor u zvanja, pa i tu vrijedi sve rečeno pod točkom (55) gore.

(68)      U članku 80. stavak 2. se nastavna norma znanstvenih novaka uvodi kao dio njihovih obveza što, naravno, treba ostati slučaj(!), ali što, u pogledu vremena za završetak doktorskog studija pa i pripadajuće plaće, stavlja u neravnopravan položaj znanstvene novake na visokim učilištima u odnosu na one na institutima. Također, ne definira se mogućnost postojanja znanstvenih novaka u gospodarskim subjektima, a što bi bila dobrodošla mjera poticanja suradnje gospodarstva i visokoga školstva te privrede i znanosti, ali i mjera poticanja zapošljivosti doktora znanosti u privredi. U svakom je slučaju odvajanje novačkih mjesta od projekata i njihovo vezanje za instituciju dobra i poželjna promjena.

(69)      U članku 82. stavak 3. se uvodi dobrodošli princip samovrednovanja akademskih nastavnika, ali bi on trebao biti nedovoljan za izdavanje akademske nastavne dopusnice bez nadopune mjerama vanjskog vrednovanja rada u nastavi te uzimanja u obzir spomenutih rezultata studentskih anketa.

(70)      U stavku 4. istoga članka treba predvidjeti i mjere kojima će akademski nastavnici obvezno stjecati nastavne kompetencije. Paradoksalno je, naime, da „tete u vrtićima“ moraju biti obučene za nastavu, a sveučilišni nastavnici ne?!

(71)      Članak 84. stavak 1. prijedloga Zakona ostaje nedorečen bez učinkovitih mehanizama provjere njegove implementacije, posebice kada nastavnici rade na više visokih učilišta u RH i/ili glede dopunskog rada u inozemstvu.

(72)      Članak 84. stavak 2. je, pak, dobrodošla iako zakašnjela novina.

(73)      U članku 84. stavak 5., uz Zakon o radu, treba kao propis koji određuje tretiranje prekovremenog radnog vremena, punog i nepunog radnog vremena, preraspodjele radnog vremena i kumulativnog radnog odnosa navesti i Kolektivni ugovor.

(74)      U članku 85. treba predvidjeti i načine strukturiranog upravljanja gospodarskom djelatnošću pojedinaca na istom području rada.

(75)      U članku 86. stavak 2. prijedloga Zakona treba kao posljedicu stegovne odgovornosti predvidjeti i mogućnost raskida radnog odnosa.

(76)      U članku 87. stavak 1. se govori o školarinama, iako članci 60. i 61. definiraju postupke vezane uz upisnine, a ne školarine što još jednom govori o nekonzistentnosti zakonskih prijedloga.

(77)      U članku 88. stavak 2. treba definirati da se spomenuti programski ugovor referira na odredbe Zakona o sveučilištu.

(78)      Nije jasno zašto se mjere upravnog nadzora i nadzora nad primjenom zakona o radu za veleučilišta i visoke škole definiraju ovim prijedlogom Zakona, a istovrsne mjere na sveučilištima Zakonom o sveučilištu (vidjeti dolje) iako su sve te tri vrste učilišta visoka učilišta u smislu odredbi predloženog Zakona o visokom obrazovanju? Isto vrijedi i za prekršajne odredbe iz članka 85. prijedloga Zakona.

(79)      U članku 95. stavak 1. se, očito pogrešno, poziva na članak 77. (umjesto 84.) i glavu XII. prijedloga.

(80)      U članku 96. se pak, očito ponovno pogrešno, poziva na članak 10. prijedloga, pa u stavku 4. na stavak 3., dok je stavak 5. nejasan.

(81)      Iz članka 98. stavak 1. proizlazi da će se opet više stotina studija prevesti u kratko vrijeme iz jednog u drugi normativni sustav, što ne može nego rezultirati još jednim kaosom koji će se lomiti na leđima nastavnika i studenata.

(82)      U stavku 2. istoga članka ostaje vrlo upitno kako će sveučilišta ishodovati u 6 mjeseci akreditacije i dopusnice za sve postojeće i nove doktorske studije, a da ne govorimo o predviđenom (nakaradnom i nepotrebnom) ponovnom uvođenju magisterija kao trenutačno nepostojećih oblika poslijediplomskih studija.

(83)      U članku 103. stavak 3. se očito pogrešno poziva na članka 80. prijedloga Zakona.

(84)      U članku 107. stavak 1. prijedloga Zakona se definira prestanak rada postojećeg Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, ali ne i postojećeg Nacionalnog vijeća za znanost?

(85)      U prijedlogu Zakona se nigdje ne govori tko i kako će preuzeti ingerencije postojećeg Odbora za etiku u znanosti čiji se prestanak rada također predviđa u članku 107. stavak 1. prijedloga Zakona? Iako se treba otvoriti rasprava o sastavu, načinima djelovanja i ingerencijama Odbora za etiku u znanosti, njegovo potencijalno ukidanje smatramo izuzetno lošim.

(86)      Odredbe članka 109. stavak 1. izgledaju u nesuglasju s odredbama Zakona o sveučilištu koje reguliraju pitanje financiranja sveučilišta i s odgovarajućim prijelaznim odredbama.

(87)      U načelu je, pak, vrlo dobro i pohvalno da se u prijelaznim i završnim odredbama prijedloga Zakona o visokom obrazovanju taksativno navode rokovi, iako bi bilo još bolje kada bi za svaku odredbu bile jednoznačno navedene i odgovorne osobe i/ili tijela za njihovu provedbu.

Zakon o sveučilištu

(1)          Očita intencija ovoga Zakona jest provesti pravnu integraciju sveučilišta, što je svakako dobrodošla iako zakašnjela mjera. Hrvatska je, naime, jedna od rijetkih zemlja Europe pa i svijeta koja ima dezintegrirana pa stoga i izuzetno neučinkovita i disfunkcionalna sveučilišta pa integraciju, uobičajenim pravnim začkoljicama i „autonomaškim“ vikanjima usprkos, treba neodgodivo provesti! Ostaje zato nejasno zašto se u prijedlogu Zakona to predviđa po prilično nejasnim i netransparentnim odredbama. Pri tome je potpuno nerealno očekivati da će se „preoblikovanje“ (integracija!) sveučilišta pokrenuti odlukom senata tih istih sveučilišta??! Nejasno je, također, zašto sve ostale odredbe ovoga prijedloga nisu mogle biti dio integralnoga Zakona o visokome obrazovanju?

(2)          U članku 1. predloženoga Zakona se, za razliku od prijedloga Zakona o visokom obrazovanju i prijedloga Zakona o znanosti, ne navodi odredba „Izrazi koji se u ovom Zakonu koriste u muškom rodu odnose se na oba spola“, pa je to potrebno i ovdje unijeti.

(3)          U članku 2. stavak 2. treba eksplicitno navesti koje uvjete, posebice u pogledu kvalitete, privatna sveučilišta trebaju zadovoljavati, jer je jasno da jedan broj postojećih ni po kojem kriteriju ne bi smio imati dopusnicu za rad.

(4)          U članku 2. moglo se jednostavno napisati: „Autonomija uključuje samostalnost pri odlučivanju o ukupnom djelovanju sveučilišta. Osnivač ima pravo nadzora nad zakonitošću djelovanja i trošenjem novca iz proračuna RH“.

(5)          Stavci 2. i 3. članka 6. prijedloga Zakona postaju, tada, nepotrebni.

(6)          U članku 7. prijedloga Zakona se definiraju „znanstveni programi od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku“ ali ostaje nejasno tko, kada i kako bi te „strateške interese za Republiku Hrvatsku“ trebao definirati i na koje razdoblje?

(7)          Što se odredbi članka 8. tiče, podsjećamo na sugestije koje je Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokoga obrazovanja iznio u odnosu na tadašnji prijedlog Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju u ožujku 2009. godine. Podsjećamo tu posebice na nužnost da se u proces evaluacije „po međunarodno priznatim standardima“ uključe i inozemni međunarodno priznati stručnjaci na odnosnom polju.

(8)          Članak 10. stavak 2. derogira samim sveučilištima prava i obveze definirane predloženim Zakonom.

(9)          Što se postupka izbora rektora tiče, podsjećamo na dvojbene postupke po kojima su birani neki od sadašnjih rektora, te na činjenicu da, kada taj postupak ostane „zatvoren“ u tijelima samoga sveučilišta, svjedočimo klijentelističkim, oportunističkim, nepotističkim i nemoralnim tendencijama uz evidentne sukobe interesa na koje pravna država ne reagira. Podsjećamo također na činjenicu da su neki od postojećih rektora na istu dužnost birani, protustatutarno i protuzakonito, nebrojeno puta, dok su neki rektori obnašali tu dužnost iako su po sili zakona trebali biti u mirovini. Zbog svega navedenoga Forum traži da se jasno definira transparentan i javan postupak izbora rektora sveučilišta, koji će se temeljiti ne neovisnoj vanjskoj (izvan odnosnog sveučilišta, a po mogućnosti i međunarodnoj) evaluaciji dosadašnjeg djelovanja i, posebice, predloženog programa rada pristupnika za izbor rektora koji će se javiti na javni međunarodni natječaj za to mjesto. Ista osoba može tada po istoj toj proceduri biti birana za rektora i više puta, ali ograničeno u broju mandata i u ukupnom vremenu trajanja funkcije. Djelovanje rektora tijekom mandata neovisno tijelo treba javno periodički (svakih 6 mjeseci do godinu dana) vrednovati u odnosu na postizanje ciljeva definiranih programom rada.

(10)      Rektor izabran po gornjoj proceduri može onda postaviti svoj tim, pa tako i, kada sastavnice izgube pravnu osobnost, eventualno predlagati i čelnike sastavnica sveučilišta, ali to opet mora biti javno, transparentno i po jasnim kriterijima izvrsnosti i predloženog programa rada. Pri tome je u prijedlogu predmetnoga Zakona potpuno nejasno koju bi stvarnu ulogu imao dekanski kolegij, jer se uloga definirana člankom 13. prijedloga Zakona preklapa s djelokrugom rada senata sveučilišta definiranim u članku 14. prijedloga Zakona. Uloga samih dekana svodi se, pak, izgleda na puku transmisiju odluka sveučilišta i rektora na sastavnice sveučilišta?

(11)      Analogno našem gornjem komentaru o članstvu u Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje i znanost kakvo je predviđeno prijedlogom Zakona o visokom obrazovanju, i ovdje apeliramo da se političari u potpunosti uklone iz sveučilišnoga vijeća (isto, naravno, vrijedi i za upravna vijeća iz članka 20. prijedloga Zakona o visokom obrazovanju)!

(12)      Cijeli prijedlog upravljanja sveučilištima iz prijedloga Zakona o sveučilištu ne pruža jasnu hijerarhiju odlučivanja, pa bi strukturu upravljanja valjalo domisliti.

(13)      U članku 19. stavak 1. uz naziv Dekanske konferencije treba se referirati na odgovarajuće odredbe (članak 21.) prijedloga Zakona o visokom obrazovanju.

(14)      U članku 19. stavak 4. se predviđa da rektorska konferencija predlaže članove Nacionalnog vijeća, dok se u članku 17. stavak 4. predviđa da Nacionalno vijeće određuje kriterije i smjernice za izradu organizacijskih elaborata sveučilišta, čime se stvara (već viđeni) začarani krug nejasnih odgovornosti i jasnih sukoba interesa.

(15)      Forum pozdravlja težnju prema transparentnosti djelovanja sveučilišta iz članka 20. prijedloga Zakona o sveučilištu, izražavajući nadu da će se tu navedeno i implementirati u praksi.

(16)      Uz definiranje trogodišnjeg programskog ugovora, držimo da bi morala postojati i zakonska obveza višegodišnjeg okvirnog plana razvoja sveučilišta i njegovih sastavnica (strategija razvoja – vidjeti i dolje). Uz to, bilo bi vrlo dobro da se u prijedlogu ovoga Zakona, ali i prijedlogu Zakona o znanosti, barem okvirno naznači potreba rasta udjela BDP-a kojim se financira znanost i visoko školstvo, jer je situacija kada se taj udio smanjuje, a i do 85% ukupnog proračuna sveučilišta odlazi na plaće zaposlenika, jednostavno neodrživa. Uz to, treba napokon strukturirano zakonski integralno urediti i proračunsko financiranje znanstvenog izdavaštva, pretplate na znanstvene časopise, potpore organizaciji i sudjelovanju na znanstvenim skupovima, te pokrivanja svih ostalih troškova inherentnih znanstvenoj djelatnosti i visokome obrazovanju.

(17)      U članku 20. smatramo da informacije o iznosu i načinu plaćanja studentskih participacija (valjda „upisnina“?) nije potrebno posebno navoditi, jer se to pitanje rješava odredbama prijedloga Zakona o visokom obrazovanju.

(18)      U članku 21. prijedloga Zakona se dvaput navodi pogrešna referenca na isti članak (umjesto na članak 22.).

(19)      U članku 21. stavak 3. se predviđa postojanje nacionalnog programa visokog obrazovanja te strateških i razvojnih ciljeva sveučilišta, ali ostaje nejasno tko bi, kada i kako iste trebao definirati.

(20)      U članku 21. se pojam „indikatori“ treba zamijeniti primjerenijim pojmom „pokazatelji“ a isti u svakom slučaju moraju biti mjerljivi pa kvantitativne pokazatelje uvijek valja pretpostavljati kvalitativnim pokazateljima.

(21)      U članku 21. se navodi i da su „sveučilišta dužna Ministarstvu (ovdje se isto spominje prvi puta, pa ostaje nejasno o kojem se ministarstvu radi?) podnositi izvješća o količini i utrošku vlastitih prihoda“ pa bi isto pravilo valjalo uvesti i za sastavnice sveučilišta koje su, kako nas iskustvo uči, vrlo „kreativne“ u iznalaženju načina zarade vlastitih prihoda koji mogu biti i upitne legalnosti i legitimiteta.

(22)      U članku 22. stavak 2. točka b) se navodi obveza planiranja znanstveno-istraživačkih projekata u smislu definiranja programskih ugovora, odnosno planiranja poslovanja sveučilišta. U situaciji kada će se sveučilišta morati orijentirati na visokokompetitivne projekte i programe gdje su udjeli odobrenih projekata opravdano mali, prihode od projekata i programa će, i s obzirom na očito zaostajanje hrvatske znanosti u odnosu na međunarodnu, biti vrlo teško planirati, pa bi ovu točku valjalo domisliti. U svakom slučaju je skupom od triju predloženih zakona financiranje znanstvene djelatnosti, o kojoj je u akademskoj javnosti bilo puno riječi i gdje je bilo predloženo i diskutirano o brojnim modelima, ostalo nedovoljno strukturirano, domišljeno i definirano. Poseban problem ostaje i vrlo naglašena fragmentacija znanosti u hrvatskim znanstvenim institucijama te uopće integralni pristup financiranju znanstvene djelatnosti (vidjeti i gornju točku (16) naših komentara na ovaj zakonski prijedlog).

(23)      U članku 22. stavak 2. točka c) se, pak, govori o podizanju razine prolaznosti studija, što je svakako nešto na čemu treba raditi, ali ne pod pretpostavkom da između prolaznosti i kvalitete studijskih programa nužno postoji jasna korelacija niti da je sto-postotna prolaznost nužno pokazatelj dobre kvalitete sveučilišta i/ili pojedinih studijskih programa ili njihovih komponenti (sve do razine pojedinih kolegija).

(24)      Navođenje „ustrojavanja međunarodno priznatih studijskih programa kao zajedničkih programa“ u članku 22. stavak 2. točka d) pozdravljamo kao dobar potez.

(25)      „Pokazatelji provedbe ciljeva programskog ugovora“ iz članka 22. stavak 2. točka f) opet, kako je već navedeno, moraju biti mjerljivi!

(26)      U članku 22. prijedloga Zakona se govori opet o kapacitetima za upis studenata pa to, osim za navedene kriterije prostornih kapaciteta i opterećenja nastavnika, treba vezati i uz potrebe društva i tržišta rada. Ostaje pri tome nejasno zašto se nigdje u zakonskim prijedlozima ne uređuje pitanje strukturiranog upravljanja prostorom visokih učilišta i javnih instituta?!

(27)      U članku 22. se navodi i broj mjesta „redovitih studenata“. Kakve ostale vrste studenata su predviđene, te, ako postoje i druge vrste studenata, zašto se one nigdje u prijedlogu Zakona ne navode? Isto tako, tu se (napokon!) govori da će se broj studenata utvrditi „sukladno interesima Republike Hrvatske, potrebama tržišta rada i društvene zajednice u cjelini“ za što se i mi zalažemo, ali ostaje nejasno tko će, kada i kako odrediti te interese i potrebe?

(28)      U članku 22. stavak 3. i 4. treba gramatički i semantički urediti tekst.

(29)      U članku 22. stavak 5. se spominje Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, iako je prijedlogom Zakona o visokom obrazovanju uređeno da će isto biti zamijenjeno Nacionalnim vijećem za visoko obrazovanje i znanost?

(30)      U članku 24. stavak 4. se opet krivo navodi referenca na članak 21. umjesto na članak 22.

(31)      U principu je cijela glava VIII. „Prijelazne i završne odredbe“ vrlo konfuzna i pisana tako da će svi imati problema s njenim tumačenjem i implementacijom, što se svodi na našu premisu da je cilj pravne integracije sveučilišta trebalo predvidjeti po pravno nedvosmislenim i jasnim odredbama. Uz zoran primjer nepostojanja prijelaznih i završnih postupaka vezanih uz izbor čelnika sastavnica sveučilišta, u nastavku je dano još par vrlo evidentnih primjera za navedeno.

(32)      U članku 28. stavak 1. ostaje nejasno tko i kako bira konstituirajući senat?

(33)      U stavku 2. istoga članka ostaje nejasno zašto će konstituirajući senat imati 12, dok će poslije senat imati 15-30 članova?

(34)      Stavci 2. i 3. članka 30. su potpuno nerazumljivi i nejasni.

(35)      U članku 31. stavak 1. se navode „slučajevi iz članka 29.“ iako nije u potpunosti jasno na koje se slučajeve misli?

(36)      U članku 34. prijedloga Zakona se navode odredbe drugih Zakona koje prestaju važiti donošenjem predloženoga Zakona o sveučilištu, ali ostaje nejasno zašto se tu ne spominju i odredbe važećega Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji bi u potpunosti trebao biti zamijenjen predloženom skupinom od tri zakona?

Zakon o znanosti

(1)          Načelno govoreći, s obzirom na ulogu sveučilišta i kao visokoškolskih i kao znanstvenih organizacija, ostaje nejasno zašto ovaj zakon nije mogao biti integriran s prethodnima uz navođenje posebnosti koja se tiču znanstvenih instituta. Problemi do kojih to dovodi u tekstu predloženog Zakona će više puta biti evidentni u dolje danim primjedbama.

(2)          U osnovi bi ideja o dvojnost nacionalnih i državnih instituta (zašto se oni pojmovno ne pokušaju razgraničiti već u članku 2. prijedloga Zakona?) mogla biti pozitivna, ali se ona u članku 9. prijedloga svodi na vrlo rastezljivu i političkom i inom voluntarizmu podložnu formulaciju „znanstvenih istraživanja od posebnog interesa za RH“ (tko, kada i kako će to definirati?) što će, iskustveno, najvjerojatnije dovesti do toga da će se svaki ravnatelj s političkim „zaleđem“ izboriti da se njegovom institutu dodjeli status nacionalnoga, pa će za desetak do petnaest godina svi tada postojeći instituti biti nacionalni (vidjeti s time u vezi i članak 80. prijedloga Zakona)!?

(3)          S druge strane nije jasno zašto se napušta mnogo puta (čak i zakonski) najavljeni a nikad implementirani koncept centara izvrsnosti kao princip dobro uhodane i provjerene prakse u znanstveno najrazvijenijim zemljama svijeta?!

(4)          U članku 2. pod pojmom znanstvenik je potrebno obuhvatiti i znanstveno-nastavne djelatnike.

(5)          U istome članku i dalje ostaje nejasno zašto se propušta uvesti upisnik akademskih nastavnika.

(6)          Budući da je mobilnost nastavnika pojmovno određena u prijedlogu Zakona o visokom obrazovanju ovdje bi, umjesto ponavljanja istoga pojma, valjalo definirati mobilnost znanstvenika.

(7)          Pod pojmom programskog ugovora ostaje nejasno da li će i instituti koji neće imati status nacionalnih sklapati iste, te koji je suodnos programskih ugovora koje će sveučilišta sklapati prema predloženom Zakonu o sveučilištu, s ovdje definiranim programskim ugovorima? Ostaje nejasno i zašto je HAZU kao znanstvena pravna osoba izuzet od sklapanja programskog ugovora (vidjeti i donji komentar pod točkom (13)). Uz sve navedeno, i u prijedlogu Zakona o znanosti valjalo bi barem okvirno naznačiti potrebu rasta udjela BDP-a kojim se financira znanost i visoko školstvo, jer je situacija kada se taj udio smanjuje neodrživa, te definirati načine javnoga financiranja cjelokupne znanstvene djelatnosti (vidjeti i točku (16) naših komentara o prijedlogu Zakona o sveučilištu).

(8)          Problem razlikovanja nacionalnih od ostalih (posebice državnih) instituta se javlja i kod definicije osnovnih i razvojnih proračuna.

(9)          U članku 3. stavak 2. se govori o „povezanosti znanstvenoga istraživanja i visokoga obrazovanja“ pa bi istovremeno valjalo navesti i povezanost znanstvenog istraživanja i privrede (uz poticanje zapošljivosti studenata), znanstvenog istraživanja i društva (a posebice lokalne uprave i samouprave), te povezanost razvoja znanosti i visokoga školstva s napretkom društva u cjelini, s razvojem kulture, prosvjete, demokracije, etičnosti i sličnih društvenih vrijednosti.

(10)      U istome stavku se opet iznosi sintagma „od strateškog interesa za RH“ ali i dalje ostaje nejasno tko bi, kako i kada to trebao definirati. Dosadašnja nas praksa, pak, uči, da imamo nebrojene dobro sročene deklaracije i dokumente, ali da nositelji aktivnosti, resursi i termini implementacije nisu definirani, dok u svakom slučaju konkretnih aktivnosti na takvim poljima nema ni u tragovima.

(11)      Stavke 2. do 4. članka 4. definiraju pojmove koji bi trebali biti jasni, ili eventualno objašnjeni u nekom rječniku hrvatskoga jezika, ali je vrlo upitno da li bi definiciju temeljnog, primijenjenog i razvojnog istraživanja trebalo „ozakoniti“. Možda se tu valja jednostavno pozvati na neki od postojećih međunarodnih standarda (UNESCO ili slično)?

(12)      U članku 5. prijedloga Zakona o znanosti se definiraju područja znanstvenoga istraživanja, ali se ništa ne govori o dosad važećoj podjeli na polja i grane, pa bi to valjalo domisliti i, napokon, konzistentno definirati. Pri tome je vrlo upitna svrhovitost podjele na grane, dok bi podjelu na znanstvena polja valjalo uskladiti s praksom razvijenijih zemalja zapada na odnosnom području. U svemu tome valjalo bi povesti računa i o sve učestalijoj i kvantitativno i kvalitativno značajnoj znanstvenoj produkciji u interdisciplinarnim područjima znanosti.

(13)      U članku 7. prijedloga Zakona o znanosti se među znanstvene pravne osobe uvrštava i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), pa bi vjerojatno bilo korisno utvrditi po kojoj znanstvenoj produkciji i ostalim kriterijima znanstvene djelatnosti se uopće pojam znanstvene pravne osobe definira? U vezi s HAZU podsjećamo i na izjave Foruma za etičnost i razvoj znanosti i visokoga obrazovanja od 10. travnja 2008. i 30. ožujka 2009. godine.

(14)      U članku 8. prijedloga Zakona se na popisu informacija značajnih za znanstvenu pravnu osobu propuštaju uključiti i financijska izvješća, iako su ona vrlo značajna za javnu odgovornost svih korisnika državnog proračuna, a navode se i, primjerice, među podacima koje bi, po odgovarajućem prijedlogu zakona, sveučilišta trebala učiniti dostupnima javnosti.

(15)      U člancima 9. i 10. se kod spominjanja privatnih znanstvenih instituta propušta ukazati na potrebu da ista moraju udovoljavati kriterijima minimalno nužne i potrebne kvalitete, a što je potrebno provjeravati prigodom akreditacije te periodički poslije za vrijeme rada tih instituta.

(16)      U članku 12. prijedloga Zakona se navodi obveza donošenja strategije za sve znanstvene pravne osobe (da li i HAZU? – vidjeti i gornji komentar pod točkom (13)), ali se u elemente koje strategija mora imati propuštaju unijeti čimbenici koji karakteriziraju rad sveučilišta kroz njihovu nastavnu djelatnost. U zadnjem redu stavka 1. članka 12. se čak navodi da je u strategiji potrebno obuhvatiti „druga pitanja značajna za djelatnost pojedinog znanstvenog instituta“, iako prijedlog Zakona eksplicitno navodi i sveučilišta kao znanstvene pravne osobe.

(17)      U članku 12. stavak 2. se, pak, traži sukladnost donesenih strategija s nacionalnim znanstvenim prioritetima (koji se, pogrešno, navode dvaput) ali ostaje nejasno kako će se to implementirati te, posebice, provjeravati, te da li i kakve sankcije će se primijeniti na one institucije koje ne osiguraju tu sukladnost. Ostaje nejasno i kako će se stimulirati one institucije koju navedenu sukladnost ostvare.

(18)      U članku 13. stavak 2. se opet propušta ukazati na nastavnu komponentu djelovanja sveučilišta i potrebu osiguravanja kvalitete te komponente.

(19)      Isti problem se očituje i u članku 15. stavak 1.

(20)      Pod uvjetima iz članka 15. stavak 2. koje privatni instituti moraju ispuniti da bi bili upisani u Upisnik znanstvenih pravnih osoba se opet ne spominju niti se definiraju kriteriji kvalitete znanstvenoga rada i ostalih djelatnosti.

(21)      U članku 15. stavak 5. se propuštaju definirati kriteriji koji bi morali biti zadovoljeni da bi se nekoj instituciji odbio zahtjev za upis u Upisnik, a što se ne bi smjelo ostaviti diskrecijskom pravu (i potencijalnom voluntarizmu) resornoga ministra.

(22)      Glava IV. prijedloga Zakona o znanosti pobliže definira zadaće nacionalnih znanstvenih instituta, ali se u prijedlogu Zakona isto propušta učiniti za ostale vrste instituta (posebice za državne institute) te za sveučilišta.

(23)      U članku 17. stavak 1. se opet navodi sintagma „nacionalni znanstveni prioriteti“ (koja se, pogrešno, navodi dvaput) ali ostaje nejasno kako će se to implementirati te, posebice, provjeravati. U stavku 2. se, pak, opet navodi formulacija „znanstvena istraživanja od posebnog interesa za RH“ koja je, kako je već navedeno, vrlo rastezljiva i podložna političkom i inom voluntarizmu, a uz suradnju s gospodarstvom opet bi valjalo naglasiti i ostale važne društvene uloge znanstvene djelatnosti.

(24)      Suradnja instituta iz članka 17. stavak 5. nije stvar Zakona nego interesa i zajedničkih ciljeva, a isto, naravno, vrijedi i za suradnju instituta s visokim učilištima iz članka 54. prijedloga Zakona o znanosti te analognih odredbi prijedloga Zakona o sveučilištu.

(25)      U članku 18. prijedloga Zakona o znanosti ostaje nejasno zašto se neke usluge izuzimaju od „obveze provođenja postupka javne nabave sukladno temeljnim načelima Zakona o javnoj nabavi“.

(26)      Člankom 21. stavak 2. se predviđa da će upravno vijeće instituta definirati uvjete izbora na znanstvena radna mjesta što generira sve prijepore evidentirane u točki (55) naših komentara o prijedlogu Zakona o visokom obrazovanju.

(27)      U istome stavku se govori o financijskom planiranju i raspodjeli dobiti iako bi ta materija trebala biti riješena programskim ugovorom instituta i resornoga ministarstva.

(28)      U istome stavku ali i u člancima 22., 28., 29. i 30. prijedloga Zakona o znanosti se govori o postupku izbora članova upravnoga vijeća te ravnatelja instituta, pa tu ne možemo nego opetovati naše traženje da se iz svih tih postupaka makne politika i političari (isto vrijedi i za ulogu resornog ministra predviđenu člancima 21., 55. i 56.). Kod izbora ravnatelja (vidjeti s time u vezi i članak 25. i 26. prijedloga Zakona o znanosti) bi, pak, valjalo uvesti proceduru kakvu u točki (9) komentara na prijedlog Zakona o sveučilištu predlažemo za izbor rektora sveučilišta.

(29)      U članstvu znanstvenoga vijeća instituta iz članka 24. prijedloga Zakona o znanosti trebalo bi svakako predvidjeti i ugledne inozemne znanstvenike na području rada odnosnoga instituta. Zadaće koje se tiču izbora na radna mjesta (uključujući i počasna zvanja) treba opet provoditi po proceduri opisanoj u točki (55) naših komentara o prijedlogu Zakona o visokom obrazovanju, a one izbora ravnatelja po proceduri opisanoj u točki (9) komentara na prijedlog Zakona o sveučilištu. U načelu je, slično kao kod prijedloga Zakona o sveučilištu, i ovdje hijerarhija odlučivanja i djelovanja predviđenih tijela instituta ostala nedovoljno jasna i domišljena.

(30)      U načelu se kod izbora na znanstvena radna mjesta opet javlja i problem neujednačenosti kriterija u odnosu na znanstveno-nastavne djelatnike na sveučilištima koji također moraju biti ponovno birani na radno mjesto svakih 5 godina zadovoljavajući i nastavne kriterije, dok znanstvenici na institutima u istim rokovima moraju zadovoljiti „samo“ znanstvene kriterije?! Uz to, tijekom tih 5 godina znanstveno-nastavni djelatnici naporno rade i u nastavi, dok se znanstvenici na institutima mogu koncentrirati samo na znanstveni rad.

(31)      Upitnost potrebe ponovnog izbora u isto znanstveno zvanje i radno mjesto se može djelomice regulirati procedurom opisanom u točki (60) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju.

(32)      U stavku 3. članka 24. prijedloga Zakona o znanosti govori se i o postupku ocjene rada znanstvenih novaka i postdoktoranada pa, budući da se tu radi samo o institutima, treba koherentno integrirati taj postupak s analognim postupkom na sveučilištima.

(33)      Odredbu iz članka 26. stavka 5. prijedloga Zakona treba proširiti na slučajeve kada ravnatelj instituta dolazi izvan odnosnog instituta, ali s druge ustanove u sustavima znanosti i visokoga obrazovanja u RH.

(34)      Odredbe članka 27. prijedloga Zakona se opet ograničavaju na znanstvene institute te ne uzimaju u obzir dvojnost uloge sveučilišta kao istovremeno znanstvenih pravnih osoba i visokoškolskih ustanova. Posebice je interesantno da se nigdje ne regulira pitanje osiguranja i unapređenja kvalitete rada HAZU kao znanstvene pravne osobe?!

(35)      Sukladno istovjetnosti odredbi predloženih prijedlogom Zakona o visokom obrazovanju i prijedlogom Zakona o znanosti, za članak 30. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točki (58) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članak 31. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točki (59) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članak 32. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točki (60) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članak 33. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točki (64) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članak 34. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točki (66) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članak 52. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točkama (71) i (73) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članak 53. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točki (74) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članke 54. i 55. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točkama (23) i (30) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, za članak 88. prijedloga Zakona o znanosti vrijedi rečeno u točki (85) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju, itd. Uz sve prijepore i evidentne nedostatke prijedloga koje smo gore evidentirali i koje treba riješiti, sve to zorno pokazuje nepotrebnu i neučinkovitu redundantnost tih dvaju zakonskih prijedloga.

(36)      Odredba iz članka 31. stavak 3. prijedloga Zakona o znanosti je vrlo upitna i podložna mnogostrukim zloporabama.

(37)      U članku 39. prijedloga Zakona o znanosti opet se potenciraju dvojbe o nejednolikom tretiranju znanstvenih novaka na institutima i onih koji rade na sveučilištima koje smo već evidentirali u točki (68) naših komentara na prijedlog Zakona o visokom obrazovanju.

(38)      U stavku 2. članka 39. se kroz mogućnost produljenja ugovora o radu znanstvenih novaka opet uvodi iznimka koja će, kako je to dosad najčešće bilo, postati pravilo.

(39)      U članku 40. stavak 1. prijedloga Zakona o znanosti se ne govori ništa o (ne)plaćanju upisnina na poslijediplomski studij od strane znanstvenih novaka, a što je područje koje bi trebalo urediti jer sada neki fakulteti naplaćuju vrlo visoke školarine znanstvenim novacima koji su u radnome odnosu na drugim fakultetima.

(40)      Vrlo je pozitivno da se odredbama iz prijedloga Zakona o znanosti te onima iz prijedloga Zakona o visokom obrazovanju napokon u naš sustav uvodi radno mjesto suradnika postdoktoranda.

(41)      Na ovom polju valja domisliti financijske i organizacijske posljedice obveze predviđene člankom 42. stavak 2. prijedloga Zakona o tome da postdoktorand „najmanje polovinu radnog vremena na koje je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, provede na znanstvenom osposobljavanju i usavršavanju izvan matičnog znanstvenog instituta i sveučilišta ili najmanje jednu godinu provede na znanstvenom osposobljavanju i usavršavanju u inozemstvu“. Hoće li iste odredbe vrijediti i za suradnike postdoktorande iz inozemstva?

(42)      Ostaje, pak, nejasno zašto je potrebno zakonski ograničiti mogućnost sudjelovanja postdoktoranada u izvođenju nastave kako se to čini u članku 43. stavak 2. prijedloga Zakona?

(43)      Izuzetno je dobro da se glavom IX. prijedloga Zakona o znanosti napokon uređuje pitanje tajnosti podataka i uopće zaštite intelektualnog vlasništva. Ipak, ostaje nejasno zašto se u članku 48. stavak 1. ne uredi i pitanje snošenja troškova zaštite patenata? U članku 49. stavak 4. bi se, primjerice, moglo navesti da je pravna osoba koja provodi istraživanja dužna snositi i troškove zaštite intelektualnoga vlasništva, ili pak predvidjeti donošenje posebnog pravilnika o intelektualnom vlasništvu.

(44)      U članku 51. prijedloga Zakona o znanosti se govori o stegovnoj odgovornosti zaposlenika, ali se ne predviđaju nikakve posljedice za (ne)odgovornost?

(45)      Odredbe članka 56. stavak 2. prijedloga Zakona o znanosti bi opet mogle imati za posljedicu neusklađenost s programskim ugovorima sklopljenima između instituta i resornoga ministarstva.

(46)      U članku 58. prijedloga Zakona o znanosti, uz ponovnu evidentnu redundanciju s odredbama prijedloga Zakona o sveučilištu, u stavku 4. se javlja pitanje (ne)realnosti mogućnosti da nacionalni znanstveni instituti 20% svog ukupnog proračuna ostvaruju izvanproračunski, tj. na tržištu (čak i ako se pod tim pojmom obuhvati i „tržište“ znanja u smislu ostvarenja prihoda kroz znanstveno-istraživačke projekte i programe). Tu se otvara i pitanje nejednolikog tretmana programskih ugovora i posljedičnog financiranja instituta i sveučilišta. Isto vrijedi i za udio smanjenja osnovnog i razvojnog proračuna iz članka 62. stavak 2. i članka 63. stavak 4. prijedloga Zakona o znanosti s analognim odredbama iz prijedloga Zakona o sveučilištu, a što ponovno govori o nedomišljenosti i nekonzistentnosti predloženih rješenja i uopće strukturiranog sustava financiranja znanstvene djelatnosti.

(47)      U članku 59. stavak 1. se umjesto na članak 55. treba referirati na članak 58. prijedloga Zakona.

(48)      U članku 59. stavak 2. se opet govori o indikatorima umjesto o pokazateljima, te se opet propušta definirati mjerljivost pokazatelja.

(49)      U istome stavku se govori o troškovima znanstvenih radnih mjesta i troškovima osnovne i kapitalne znanstvene opreme pa se javlja opravdano pitanje zašto se iste stavke izrijekom ne spominju u analognim odredbama prijedloga Zakona o sveučilištu gdje se govori o programskom ugovoru sveučilišta?

(50)      U vezi s člankom 60. prijedloga Zakona o znanosti ostaje nejasno zašto se iste odredbe ne odnose i na sveučilišta (ali, primjerice, i na HAZU) kao znanstvene pravne osobe?

(51)      U istome članku se govori o preddiplomskim studijima iako se prijedlogom Zakona o visokom obrazovanju taj termin (doduše nepotrebno) zamjenjuje terminom prijediplomski studiji.

(52)      U članku 63. stavak 4. prijedloga Zakona o znanosti se umjesto na članak 54. treba vjerojatno referirati na članak 58. prijedloga Zakona.

(53)      U članku 64. stavak 1. prijedloga Zakona o znanosti se javlja pitanje (ne)realnosti mogućnosti da državni znanstveni instituti 40% svog ukupnog proračuna ostvaruju izvanproračunskim sredstvima, što će s jedne strane opet dovesti do velikog pritiska da svi instituti dobiju status nacionalnih (vidjeti s time u vezi i gornji komentar pod točkama (2) i (46)), a s druge do dokidanja nekih (ne nužno najgorih ili najmanje produktivnih i učinkovitih) od postojećih instituta. Pri tome je jasno da nesrazmjer po kome Švicarska ima 5 javnih instituta, a RH ima 26 javnih instituta nije racionalan i održiv!

(54)      U istome članku se govori i o troškovima uvođenja nove infrastrukture, troškovima održavanja infrastrukture, troškovima za opremu i troškovima za međunarodnu znanstvenu infrastrukturu, pa ostaje nejasno zašto se o istim kategorijama troškova eksplicitno ne govori i kod nacionalnih instituta i sveučilišta.

(55)      Mjere poticanja suradnje gospodarstva sa znanstvenim ustanovama sadržane u glavi XV. prijedloga Zakona o znanosti su dobre i pozitivne, ali bi ih valjalo nadopuniti mjerama poticanja zapošljivosti studenata koji završe sva tri stupnja visokoškolskoga obrazovanja, te mjerama poticanja učinkovitosti rada poslovno-inovacijskog centra Hrvatske BICRO i Hrvatskog instituta za tehnologiju HIT. Na istom polju bi u ovom prijedlogu Zakona ali i u prijedlogu Zakona o visokom obrazovanju valjalo definirati ulogu visokostručnih djelatnika iz privrede kao suradnika u znanstvenom i nastavnom radu (kroz naslovna zvanja, honorarna radna mjesta itsl.). Uz to, u prijedlogu Zakona o znanosti bi svakako bilo poželjno reafirmirati potrebu poticanja društvene uloge znanosti kroz rad na razvoju kulture, prosvjete, demokracije i sličnih društvenih vrijednosti.

(56)      U članku 70. prijedloga Zakona bi stavak 1. valjalo nadopuniti i troškovima zaštite intelektualnog vlasništva.

(57)      Cijele glave XVI. („Nadzor) i XVII. („Prekršajne odredbe“) prijedloga Zakona o znanosti su zorni primjeri nepotrebne redundantnosti triju zakonskih prijedloga, te područja koje je valjalo integralno i koherentno riješiti za sve znanstvene i visokoškolske ustanove u RH.

(58)      Mjere iz članka 82. prijedloga Zakona o znanosti su, pak, primjer nesukladnosti mjera za institute i onih za sveučilišta definiranih u dvama odvojenim prijedlozima zakona, što opet govori o nekonzistentnosti cijeloga skupa zakonskih prijedloga.

(59)      U članku 85. stavak 1. se govori o daljnjoj valjanosti znanstvenih zvanja stečenih prije stupanja na snagu novoga Zakona, što implicira nesukladnost s predloženim odredbama, jer su dosad znanstvena zvanja (ne radna mjesta!) i za znanstvene i za znanstveno-nastavne djelatnike bila trajna, dok sada predviđena obveza ponovnog izbora na radna mjesta može implicirati i potrebu ponovnog izbora u znanstvena zvanja!?

(60)      U članku 90. stavak 4. prijedloga Zakona o znanosti se kaže „Znanstveni projekti za koje je zaključen ugovor o financiranju, nastavljaju se financirati prema važećem ugovoru do njegova isteka, osim ako se novim ugovorom, uz suglasnost obiju njegovih stranaka, utvrdi drugačiji način financiranja“. To je u očitom nesuglasju s trenutačnim stanjem i uvriježenom praksom prema kojoj je resorno ministarstvo ad-hoc odlukama produljivalo trajanje ugovora bez ikakvog involviranja druge ugovorne strane, preskakalo financiranje određenih perioda ugovora i na druge načine implementiralo pravno vrlo dubiozne (da ne kažemo nelegalne) postupke u vezi s financiranjem znanstvenih projekata. Uz to, ne uvode se jasne mjere poticanja financiranja stvarno najboljih projekata i programa kao i sprječavanja svih negativnih pojava evidentne akademske korupcije kojima smo svjedočili prilikom odobravanja još važećih znanstvenih projekata, određivanja iznosa njihovog financiranja, ili evaluacije izvješća o provedbi tih projekata. Sve to, posebice kada se sagleda i kroz neusklađenost i česta mijenjanja statusa i uloge Hrvatske zaklade za znanost u sustavu financiranja znanstvenih projekata, još jednom govori o neuređenosti znanstvenog sustava i nepostojanju strukturirane znanstvene politike na razini države (vidjeti s time u vezi i točku (16) naših komentara o prijedlogu Zakona o sveučilištu).

(61)      U članku 91. stavak 1. prijedloga Zakona o znanosti se govori o prestanku važenja dosadašnjega Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, a što se definira i u članku 110. prijedloga Zakona o visokom obrazovanju. Vrlo je pravno interesantno i nedorečeno s time u vezi što bi se desilo ako bi jedan od tih dvaju zakonskih prijedloga bio usvojen i stupio bi na snagu prije onog drugoga?

(62)      U članku 92. stavak 1. govori se o daljnjim postupcima izbora u suradnička i stručna zvanja, iako se ista ne spominju nigdje u prijedlogu Zakona pa je upitno da li će ta zvanja, po zamisli predlagatelja Zakona, uopće u budućnosti i postojati (vidjeti s time u vezi i točku (57) naših komentara o prijedlogu Zakona o visokom obrazovanju)?

(63)      U članku 93. prijedloga Zakona o znanosti se opet govori o obvezi donošenja etičkih kodeksa bez definiranja prava i obveza koje bi proistekle iz tih kodeksa, ili definiranja posljedica za one institucije koje kodekse ne donesu i/ili ne implementiraju.

Zaključak

Predloženi Zakoni o visokom obrazovanju, o sveučilištu i o znanosti predstavljaju osnovu za javnu diskusiju, ali je vrlo upitna njihova konzistentnost, koherentnost, a posebice upitan je oblik mnogih od predloženih rješenja, i to posebice na polju:

–     pojmovne i jezične jednoznačnosti i jasnoće;

–     nemiješanja politike, političara i nekompetentnih diletanata u upravljanje sustavima znanosti i visokog obrazovanja te institucijama i tijelima u tim sustavima, već ograničavanja uloge politike na državno nadziranje sustava i institucija;

–     nepostojanja definiranih strategijskih interesa RH;

–     nepostojanja strukturirane znanstvene i visokoškolske politike (policy) RH;

–     nedefiniranosti principa javne odgovornosti (accountability) na svim razinama sustava znanosti i visokoga obrazovanja;

–     ustroja centara izvrsnosti;

–     sastava i ingerencija tijela poput Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje i znanost;

–     znanstvenog djelovanja i statusa HAZU;

–     integriranosti sveučilišta;

–     izbora rektora i tijela upravljanja sveučilištima te ravnatelja i tijela upravljanja institutima;

–     financiranja znanstvene djelatnosti;

–     statusa nacionalnih i državnih instituta;

–     postupaka izbora u zvanja znanstvenika i nastavnika i udjela broja djelatnika u pojedinim zvanjima;

–     ustroja radnih mjesta znanstvenih novaka i postdoktoranada;

–     otvaranja sustava znanosti i visokoga obrazovanja strancima;

–     postupaka zapošljavanja ostalih djelatnika u sustavu;

–     ustroja studija;

–     strukturiranog pristupa ukupnosti problema upisnina i studentskog standarda;

–     zapošljivosti studenata;

–     sustava ocjenjivanja;

–     studentskih anketa;

–     vrednovanja djelatnika;

–     umirovljenja djelatnika;

–     osiguranja etičnosti djelovanja u znanstvenih i visokoškolskim institucijama;

Uz to, potpuno je izostala projekcija, temeljena na jasnim mjerljivim pokazateljima, učinaka predloženih mjera na djelovanje institucija u sustavima znanosti i visokoga obrazovanja, dok su prijelazne odredbe tako definirane da je mogućnost njihove implementacije vrlo upitna.

Zbog svega navedenoga, članovi Foruma za etičnost i razvoj znanosti i visokoga obrazovanja traže da se:

–     produlji i strukturira široka javna rasprava o prijedlozima navedenih zakona;

–     rezultati javne rasprave učine javnima te integriraju u prijedloge Zakona koji će se u toj integralnoj verziji opet učiniti dostupnima širokoj javnosti i svim zainteresiranim dionicima;

–     prijedlozi (ili prijedlog jednog integralnog?) Zakona tek tada upute u Hrvatski sabor na usvajanje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: